Naše priče

“Cijela kuća mi miriše na losion poslije brijanja. Jutros sam bio na buvljoj pijaci i… Ne prekidaj me kad ti pričam”, kažem Goranu Cindriću preko telefona.

“Ma, nisam, kretenu, kupio gajbu losiona, nego sam naletio na neke stare gramofonske ploče: Dylan, Joe Cocker, Neil Young, Jose Feliciano… Šta radim? Evo, čistim ih. Bile su masne kao da je neko ručao na njima, pa sam ih prvo oprao deterdžentom, a sad ih čistim losionom pošto nemam 90-postotnog alkohola… Dobro, dobro – imam flašu vina. Hoćeš li navrnuti? Kad kasnije? Dok mi se kuća ne izluftira… Hajde, vidimo se”.

Jutros sam sjedio na ivici kreveta obučen u gorčinu i brojao si godine. Premalo ih je da se mogu s nečim podijeliti, a previše ih da bi se podijelile s nekim. Osjećao sam se kao potplaćeni bokser koji za “trideset srebrnjaka” mora predati meč nekom talašika protivniku, ali, da bi sve izgledalo uvjerljivije, trpjeti udarce do posljednje runde. Kada će kao trkaće grlo, konj, halapljivo progutati jabuku s dlana vlasnika, nagradu za to što mu je upravo istrčao novi milion dolara. Osjećao sam se kao pas koji liže ruku što ga hrani, ali ga cijelog života drži na lancu, a tek rođeni dan, u kojem mi valja dokazivati da jesam i da sam bio i da hoću biti, još je puzao kroz prozor, a neka mi je Bog na pomoći kad se uspravi i kad se zalaufa i počne mi oduzimati sipljivi dah…

U nekom beskrajnom šalterskom redu, ljudi ispred mene (a, svi su bili ispred mene – nikog iza!) držali su svoje živote uredno složene u raznobojne fascikle, u svežnjeve uvezane gumicama za kosu, a svi dokazi mog postojanja su bili razasuti po džepovima kao mrvice duhana, iskrzani i ispolijevani kafom i pivom… To se, na kraju, pokazalo prednošću, jer se službenica nije ni potrudila da ih pogleda, a kamoli da ih prelista, nego je opalila muhur na neki komad papira i ja sam se skrušeno i ponizno, ne okrećući joj leđa, povukao iz “njenih odaja”, odviše zahvalan da bih pitao šta mi je raditi dalje, treba li to ovjeriti, kopirati, kome proslijediti…

Prošetao sam do Merkatora. Obletio sam cijeli grad u potrazi za onim kovertama što iznutra imaju one balončiće što ih je toliki merak pritiskati dok ne prsnu uz malo “pop”, ali nema ih ni za lijeka… Valjda ću ih tamo naći.

Sjajno osvijetljeni, golemi prostor me uvukao u sebe i progutao, ali sam nekom ludom srećom iz prvog pokušaja našao ono što sam tražio, a da nisam morao tražiti pomoć i idiotski objašnjavati: znate, to su one što “popnu” kad ih pritisneš. Svejedno, osjećao sam se neprijatno pred kasom primjerenijom nekom aerodromu nego malo većem granapu, što Merkator u suštini jeste, samo s tri koverte u niklovanim kolicima u koje bi lako mogle stati petorke, pa sam ih napunio pancetom, gorgonzolom, ljutim senfom, kranjskim kobasicama, renom, sve dobrim stvarima koje mi je zabranjeno jesti.

Na povratku, u tramvaju sam gurnuo kartu s prave strane u poništač i osjećao se ponosnim i sigurnim u slučaju da naiđu revizori. Kartu nisam držao u ruci. Stavio sam je u džep da bih mogao za trenutak produžiti taj osjećaj ispunjene “gradske dužnosti” (skrušenosti i poniznosti!) kad mi je zatraže “na pokaz”. Prošla su njih dvojica kroz tramvaj. Nisu me ni pogledali. (Osjećao sam se na neki način izdanim, prevarenim. Nije me tješilo to što ni nikom drugom nisu prišli.) Dok su išli prema stražnjim vratima, čuo sam kako mlađi objašnjava starijem: “Psihologija, sve ti je to, jarane moj, psihologija”.

Valjda mu je objašnjavao tajnu uspjeha na poslu, a onaj je klimao glavom i ponavljao za njim: “Sihologija, sihologija…”, mada čisto sumnjam da je ikad prije čuo tu riječ, a još manje šta bi ona mogla značiti.

Ploče su sad sijale kao crna sunca, ali su i dalje preskakale. Na prvi pogled nije bilo ogrebotina na njima. Valjda je igla na gramofonu otišla u ku*ac, šta li? Sjetio sam se da sam prije u tom slučaju na ručicu stavljao praznu kutiju šibica i sve bi bilo k’o picino oko. Puna kuća praznih upaljača, ali gdje naći praznu kutiju šibica? Ne mora biti prazna. Može biti i puna, pa se isprazni, glupavo sam razmišljao. Ali, niko više ne sluša ploče, niko više ne pali cigarete šibicama. Bitne promjene su se odigrale u mom životu. Zaspao sam dok je Dylan ponavljao i ponavljao: “Lay lady lay, lay upon my bed… Lay lad lay…”.

Opet sam bio s Goranom na Zlatištu. Poslije drotovske vježbe u gađanju. Tražili smo prazne čaure. Obično su to bile malokalibarske, jer se one nisu brojale. One prave puščane su se, kao i meci, morale pravdati: punili smo čaure fosforom s glavica šibica, svinuli bismo ih kombinirkama, a onda prasnuli ciglom… Bože, kako je to rokalo – je*o te pištolj na kapisule. Jednog dana sam u travi našao cijeli, neispaljeni puščani metak. Gocine oči su se zažarile od uzbuđenja, a moje od straha:

“Šta ćemo” ?
“Sakrij to, jebote. Večeras ćemo ga, kad niko ne gleda, baciti u vatru na Pehinom brdu. Svi će se sas*ati od straha”.

“Ne budali, mogao bi neko poginuti…”

“U tome i jeste fol”, rekao je Goco.

Nisam se dao nagovoriti, pa sam silazeći s brda stiskao metak u mokroj ruci i jedva čekao kad ću ga dati prvom milicioneru kojeg sretnemo i bio sam opijen slikom kako će me on pomilovati po glavi, pohvaliti, kako će me kao dobrog ‘Titovog pionira’ slikati za novine s maramom i kapom na glavi…

Drot je pogledao metak, provjerio da nema traga udarne igle na čauri, strpao ga u džep, namjestio pendrek i rekao: “S’jevaj”.

Probudio sam se, a Dylan je i dalje zvao gospođu da legne na njegov krevet… Zapalio sam cigaretu i čekao Gocu. Otkud mi taj san? Onda sam se sjetio kako sam tražio šibicu, revizora koji je ponavljao: “Sihologija, sihologija”.

Da sam onda poslušao Gocu i da sam bacio metak u vatru, da je srećom još i neko poginuo, možda bi moj život poprimio sasvim drugi tok, možda bi…?

Ovako: hvala na pažnji i izvinite, molim vas, izvinite, ako sam…

Autor: Dario Džamonja